Pacijenti koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja mesecima nakon neke traume, na primer, nesreće ili fizičkog napada, uvek iznova preživljavaju te mučne trenutke, koji se javljaju u vidu živih slika (flashback).
Telo na to reaguje naizgled neobjašnjivim bolestima. Neki pacijenti postaju depresivni, a drugi zavisni od lekova, alkohola ili droga. Do sada je bilo uobičajeno da psiholozi što pre suoče traumatizovanu osobu s onim što je preživela, kako bi to mogla da preradi.
Ali psihijatar Rodžer Pitmen sa Medicinskog fakulteta na Univerzitetu Harvard želi da postigne upravo suprotno:
- da omogući zaborav, i to uz pomoć kapsula koje sadrže propranolol.
Zapravo je reč o beta-blokatoru namenjenom pacijentima koji su preživeli infarkt. Aktivna supstanca koju on sadrži smanjuje proizvodnju adrenalina i snižava puls. Isti simptomi se javljaju kod osoba koje pate od posttraumatskog stresa, pri čemu adrenalin utiče na to da se uspomena na određeni događaj ureže u pamćenje.
Neurobiolozi istražuju još jedan biohemijski mehanizam koji, uz pomoć lekova, treba da omogući zaborav traumiranim osobama. Na taj način bi se pomoglo i onim osobama kojima se patnja već odavno urezala u pamćenje pa i onima koje pate od fobija. Naučnici pokušavaju da uz pomoć veštačkih neurotransmitera podstaknu prirodan telesni impuls za zaborav.
Stručnjaci pretpostavljaju da pacijenti podložni traumama imaju veoma veliki broj receptora adrenalina u mozgu. Lučenje ovog hormona kod njih uzrokuje mnogo intenzivniju stresnu reakciju i samim tim se trauma urezuje u mrežu neurona. Ali, mozak nije mašina koja sve pamti. Neka vrsta mehanizma za zaborav omogućava da ti događaji izblede pod dejstvom novih, snažnijih, utisaka.
Naučnici su otkrili u mozgu neurotransmiter koji je veoma sličan kanabisu.
„Kanabinoidi, između ostalog, omogućavaju da uspomene izblede“, kaže stručnjak sa Maks Plankovog instituta za psihijatriju u Minhenu Beat Luc. Ovaj mehanizam je objasnio uz pomoć eksperimenta sa miševima. Izmenio je gene glodara tako da više nisu imali receptore za kanabinoide. Dve sekunde posle određenog zvuka propustio je kroz donju rešetku kaveza strujni udar. Na taj način Luc je naučio životinje da se plaše pomenutog zvuka. Kad god bi ga čule, ukočile bi se od straha, očekujući strujni udar. Ali, kada bi se nekoliko puta dogodilo da posle zvuka ne usledi strujni udar, kontrolna grupa bi tokom vremena prestala da se plaši, jer je kod nje nastupio proces zaborava. Sasvim drugačija situacija bila je kod genetski izmenjenih miševa, koji su na zvuk i dalje reagovali paničnim strahom. Sada Luc eksperimentiše sa supstancama sličnim kanabinoidima da bi ostvario upravo suprotan efekat, to jest, pomogao miševima da zaborave.
Ove supstance nisu dozvoljene za ljude, ali D-cikloserin, koji se koristi za lečenje obolelih od tuberkuloze, deluje na sličan način, a gotovo da nema neželjenih dejstava. Majkl Dejvis, neurobiolog iz Atlante, isprobao je ovu supstancu na 30 ljudi koji su imali paničan strah od visine. Uz pomoć kompjuterske simulacije preneo ih je u neki drugi svet u kome su morali da se penju uz oblakodere. „Nastupile su panične reakcije, iako je u pitanju bio samo virtuelni svet“, kaže Dejvis. Nakon što im je dao D-cikloserin, ispitanici su se sve manje plašili.
Iako se pilula za zaborav još uvek samo ispituje, mnogi već sada upozoravaju na opasnost da bi veštačka amnezija mogla da promeni ličnost. Da li će osoba postati neka druga licnost ako naprosto zaboravi šta joj se dogodilo? Zar npr. nasilje koje je izvršeno nad njom nije sastavni deo njene biografije?
Majkl Dejvis je uveren da je mogućnost da ljudi budu oslobođeni muka zbog straha sasvim dovoljan argument protiv moralnih sumnji u vezi sa pilulama za zaborav.
CDC/MA
[Ovu poruku je menjao secret dana 13.07.2004. u 20:23 GMT]