Citat:
Bojan Basic: Nije sve OK, i ne vidim šta je tu nejasno: ne može ti nastavnik fizičkog za domaći zadati da naučiš vežbu na razboju, jer nemaju svi razboj u stanu da vežbaju na njemu; ne može ti nastavnik biologije zadati za domaći da precrtaš izgled nečega pod mikroskopom, jer nemaju svi mikroskop da gledaju kroz njega. Tako ni ovaj profesor ne sme pretpostavljati da ti imaš i računar i korel kako bi zadovoljio njegove želje.
Profesor matematike može da ti zada domaći zadatak koji zahtjeva da koristiš:
- olovku
- papir
- zbirku zadataka.
Zamisli da je takvo što zahtjevano u vremena prije Gutemberga?
Ovo podsjećanje na banalnosti samo da ilustruje da je set nastavnih pomagala nešto što se mijenjalo kroz vremena, od papirusa nadalje. Što je "normalno", pošto se ovdje o državnom školskom sistemu radi, u krštenim zemljama definiše ministarstvo, a ako se ministarstvo po tom pitanju nije izjasnilo, profesori sami. Formalno, to što profesor traži Corel uopšte nije problem, jer ga zbog toga prijaviti BSA... ne možeš.
Ako nije rekao "kupite piraćeni Corel", on nije prekršio zakon. Možeš da ga tužiš ministarstvu da je prekoračio ... neku razumnu granicu, dakle, nešto što je kategorija specifična za uslove u društvu.... nešto što je domen politike, u krajnjoj mjeri.
Oko tih očekivanja i "što je normalno".
U Kanadi, 2000 godine, mi je kćer došla i saopštila mi da za par dana mora da završi projekt koji ne samo što podrazumijeva da posjeduje računar, već i da ima pristup internetu. Osnovna škola. Imali smo odavno broadband, računar da ne spominjem, uradila je, nije to uopšte problem.
Ali ja sam svejedno šokiran bio da je očekivanje da je pristup internetu univerzalan i da je to norma i pitao se koliko roditelja je navrat nanos tih dana kupovalo računar i/ili internet "za po kući"?
Računar postaje norma kao edukativno pomagalo (vidjeti pod OLPC, a Srbija je daleko od zemalja kojima se to uvaljuje) a "sirotinjo, i Bogu si teška" nikad prestalo da važi nije. I dovijek su roditelji kukali da (besplatna) škola košta.