Citat:
Andrej013: @pctel
besmisleno je to sto pokusavas da objasnis da porezi koje drzava uzima nemaju nikakvog uticaja na privredu i privrednike.
Tvoja teorija je, ako sam dobro razumeo: ako privrednik zaradi 1000 eura mesecno, a drzava mu uzme 200, on ce imati 800 za odrzavanje firme. Sa druge strane, ako mu drzava uzme 990 eura, on ce imati 10 eura za odrzavanje firme i to je skroz OK zato sto ce drzava svim ostalim privrednicima da uzme tih 990 eura pa ce svi biti na istom zato sto su jedni drugima konkurencija.
hajde da probamo na jednom konkretnom primeru, pa kome bude jasnije - bude. jedan kilogram jabuka u Srbiji kosta 30 dinara (ako nekom treba nek se javi na pp da kazem gde) a u Finskoj kosta 3.5 EUR. I jedna i druga cena su formirane zakonima ponude i potraznje kao i svim troskovima koji nastanu od kad se semenka stavi u zemlju do kad kupac izadje iz prodavnice sa jabukama u kesi. Postoji vrlo jak razlog zasto su jabuke 30 dinara, a ne npr. 5 dinara kg. Ako se uvede porez na jabuke od npr. 25 din/kg, taj isti razlog ce uticati na cinjenicu da se jabuke od tog trenutka nece prodavati po 30 din/kg, vec po 55 din/kg. Bilo da je prodaja po 30 din/kg ostvarivala dobit, gubitak ili pozitivnu nulu, sada ce cena od 55 din ostvarivati potpuno isti efekat. Neki mali uticaj postoji, ali se izrazava u promilima i niko ga ne moze osetiti.
Da se razumemo, ja jesam za reformu poreskog sistema, i svi se deklarativno za to zalazu, ali kada se kaze da to osim smanjenja poreza i doprinosa na plate znaci i povecanje PDV na 25%-30%, svi bi u glas rekli "uaaaa". PDV bi podjednako poskupeo stranu i domaci robu, a porez na zarade bi pojeftinio domacu, tako da bi krajnji zbir bio domaca ista kao sto je bila a strana znatno skuplja, ali, ljudi su slepi kod ociju.
A smanjenje jednog bez povecanja drugog je neodrzivo, to potpisujem.
Citat:
Andrej013: Najgore je sto smo mi mozda jedina zemlja u Evropi gde se jos vode debate tipa da li treba imati vise ljudi na drzavnoj sisi ili manje, da li treba smanjivati birokratiju ili povecavati, je privatni kapital dobar za zemlju ili ne, da li je kapitalizam efikasniji od komunizma, da li su liberalniji zakoni o radu dobri za privredu i smanjenje nezaposlenosti, da li porezi privredi treba da budu veci ili manji, da li treba podsticati meritokratiju, da li privatniku treba dozvoliti da kupi stotine hektara i povoljno proizvodi hleb i ostale no brainer lazne dileme.
sa druge strane, najgore je sto smo mi takodje jednina zemlja u Evropi gde se vodi debata da li treba krimenjivati princip KDO ili ne. Ta debata se u Evropi i svetu vodila 1970-e godine. Nasi privrednici su na nivou 1970 godine, kada je Milton Fridman rekao otprilike sledece:
„Postoji jedna i samo jedna društvena odgovornost biznisa – da upotrebljava svoje resurse i angažuje se u aktivnostima osmišljenim sa ciljem uvećanja svojih profita dok god ostaje unutar pravila igre, drugim rečima, da se angažuje u otvorenoj i slobodnoj konkurenciji, bez trikova ili varanja.“
U 21. veku, najčešće se u teoriji navodi definicija Svetske Banke, prema kojoj se KDO definiše na sledeći način: „Korporativna društvena odgovornost predstavlja posvećenost preduzeća održivom ekonomskom razvoju brigom o zaposlenima, njihovim porodicama, lokalnoj zajednici i društvu u celini, kako bi se poboljšao kvalitet njihovih života“.
Tako da moj stav da je drustveno neodgovorno i stetno isterati 200 ljudi iz poljoprivredne ili druge proizvodnje kako bi se umesto njih uposlilo 10 efikasnijih, nije nikakvo komunjarsko trabunjanje vec opste prihvaceni koncept modernog kapitalizma. Činjenica je da se ovde odgovornost menadžmenta za opstanak, rast i razvoj kompanije podrazumeva, dok se odgovornost menadžmenta za okruženje i društvo kao celinu zanemaruje.
Dalje, liberalni kapitalizam se sam po sebi u vise navrata pokazao kao nemoguc u nekim situacijama. Liberalni kapitalizam bi bio otprilike isto sto i u IT svetu informacioni sistem bez sistem administratora. Ako je jednom lepo napravljen, moze da funkcionise jako dugo, ali ne zauvek. Pre ili kasnije doci ce do potrebe da sys admin dodje i popravi nesto sto je krenulo kako netreba. tako je i ekonomija USA koja je u potpunosti zasnovana na liberalnom kapitalizmu u 3 navrata tokom nekoliko decenija dozivela nevidjene mere drzavnog intervencionizma kako bi bila vracena sa puta u totalnu propast. Po istom principu, liberalni kapitalizam nema gotovo nikakve sanse da drzavu u tranziciji izvuce na pravi put. To je situacija slicna onoj kada informacioni sistem nije uopste uspostavljen, a sistem administratora nema na vidiku. Mozda ljudi sami uspeju da ukapiraju gde treba ubosti koji kabl, pa nekim cudom uspostave neki minimum funkcionalnosti, ali verovatnije je da ne urade nista.
Recept za uspesno obavljanje tranzicije ne postoji. Postoje par osnovnih principa i teorija koji nekada funkcionisu, ali ponekad i ne, cak daju katastrofalne rezultate. Po mom misljenju, Srbija je dozivela neuspeh Dinkicevog koncepta zaduzivanja, potrosnje i usluga kao modela razvoja i jedini izlaz nalazi u modelu Kine - jeftinog trzista rada gde su prava radnika minimalna. Kratkorocno to znaci da polako treba prilagodjavati zakone i klizati kurs uz zamrznute plate, a dugorocno znaci da bi svi trebali da pojure da ovde otvore fabriku. Ta ideja bi trebalo da uspe, s tim da mislim da nema razloga da radnici dozvole da izgube prava koja imaju, jer em je transport iz Srbije brzi i jeftiniji nego iz Kine, em ce radna snaga ovde biti jeftinija.