Mesec dana nakon izglasavanja Bregzita sve sam uvereniji da je ceo dogadjaj pazljivo fingiran od strane UK a rezultat ocekivan. Kamerunova ostavka i "zaprepascenje" ostatka establismenta zapravo je samo gluma. Jedan za drugim, perjanice 'out' opcije povlace se da bi na kraju premijersko mesto preuzela da tada vrlo malo eksponirana licnost, iz kog razloga mislim da ce pokazati vreme.
Od tog momenta dogadjanja u Evropi i okolini pocinju da ubrzavaju. Teroristicki napadi u preostale dve najjace clanice EU postaju svakodnevnica, bukvalno. Do skoro neverovatno, iznenadno izvinjenje Turske Rusiji, uz sve vidljivije zahladjenje prema EU, posebno Nemackoj. A zatim i neuspeli (opet fingirani) puc u Turskoj. Sta je sledece, izlazak Turske iz NATO?
VB je sada u veoma dobroj poziciji - jos uvek drzi pozicije u EU ali vise niko od nje ne ocekuje i ne trazi da bude deo resenja problema sa kojima se EU suocava. To Britancima daje pogodnost da oni mogu da uticu na politiku EU dok obratno nije izvodljivo. Takodje nisu u obavezi da svoje buduce politicko (pa i vojno delovanje) uskladjuju sa ostatkom EU.
Pre Bregzita poluzvanicni stav VB je bio da se protivi ulasku preostalih balkanskih drzava + Turske u EU a sada njihovi jos aktuelni EU funkcioneri zestogo agituju (bar u slucaju Srbije) da se sto pre prihvate i ispune preostali uslovi. Je li to uterivanje stada u tor?
NATO grupisanje i sve vece vezbe na istocnim teritorijama EU, iako solidan broj zapadnoevropskih zemalja nije srecan zbog toga, ispada da ih niko ozbiljno i ne pita za pristanak.
Imam utisak da nesto veliko propustamo, tj. da je izvan moci nase politicke percepcije. Sve me asocira na neka finalna pregrupisavanja pred velike dogadjaje, priprema terena, a opet voleo bih da nisam u pravu.
Ono što se dogodi, ima sasvim dovoljno razloga da se dogodi nego da se ne dogodi, ili da se dogodi ovako a ne nekako drugačije.