Ako je verovatnoca P("da smuvas na ulici osobu suprotnog pola") = p (recimo 0.001), bice dovoljno da startujes 1/p persona (=1000)
imozes ocekivati uspeh.
Zamislimo jednu hipoteticku igru koja se sastoji u pogadjanju brojeva 1 - 10 koje slucajno generise automat. Svaki pokusaj se placca 1 dinar a
u slucaju pogotka automat isplacuje:
a) 9 dinara
b) 10 dinara
c) 11 dinara.
Trebalo bi da je jasno da igru a) ne treba igrati jer u proseku na svakih 10 igara cu jedanput pogotiti ali posto sam ulozio 10 dinara a dobio samo 9 onda
sam na gubitku 1 dinar na svakih 10 partija u proseku.
Trebalo da je jasno da igru c) treba igrati sto vise. Trebalo bi igrati tu igru u sto vecem broju.
Igra b) je neodlucna, sa istim sansama se moze u njoj dobiti i izgubiti.
Kazem "trebalo bi da je jasno" jer prosecno obrazovaa osoba jednostavno nema osecaj o razmeri mogucnosti dobitka/gubitka.
Vratimo se opet na igru c).
U njoj igrac u 90 osto slucajeva gubi a samo u 10 odsto slucajeva dobija.
Uzmimo da ulog sada nije 1 dinar nego 100evra. Dakle ja redom gubim po 100 evra, 100evra, 100evra... a na kraju ja kao zaradjujem pare. Ne znam koliko njih je
odmah spremno da igra igru c) iako ja tvrdim da je to dobitna igra koju treba igrati sto vise. (ili sta ako je ulog 1000evra???)
Medjutim teorija je tu jasna, igru c) treba igrati bez obzira na ulog. Ovi gubici od po 100evra u 90 odsto partija treba shvatiti kao deo procesa (igre) u kojoj
mi sigurno dobijamo.
(tako su i onih 999 osoba sa pocetka price os kojih smo dobili "korpu" samo deo igre).
Direktna posledica ovakve aksiomatike je da "ne postoji poraz", to je samo "deo igre". Naravno tu treba biti oprezan jer bi nestrucnom interpretacijom
ovakvog shvatanja mogli da se dobro "opecemo".
Vremenom sam shvatio da je "ziherastvo" u ljudskoj prirodi. Verovatno da je evolucija tako napravila. Covek uglavnom odustaje posle par gresaka. Po meni treba
treati dalje dok se ne ostvari cilj. Postoji mnogo patoloskih slucajeva koji od straha od poraza i ne pokusavaju nista. Na primer, kad student koji izadje na pismeni
odmah izadje jer te zadatke ne zna da uradi (ili misli da ne zna da uradi). U svakom slucaju nije ni pokusao. To je iz iste price.
Dakle ako je verovatnoca nekog dogadjaja veoma mala, to ne znaci da se taj dogadjaj nece desiti. Desavace se retko ali skoro izvesno ce se desiti.
Onaj ko u svakodnevnom ponasanju ima aktivnosti koje su malo verovatne a koje mogu da naprave veliku stetu moze da bude siguran da ce se takve
stvari desavati - retko ali ce se ipak desiti (ne trba nikad preticati preko pune linije, treba voziti defanzivno .....)
Dakle treba redukovati dogadjaje koje mogu da nam nanesu veliku stetu. (Ovo se moze primeniti na nebrojeno mnogo aktivnosti)
Moze i ovako, Ako nesto zelimo, treba ciniti stvari koje doprinose da se poveca verovatnoca uspeha. Ne treba ici na sve ili nista. Na primer, ne smemo se nervirati
ako danas ne mozemo da naucimo neku lekciju. Vazno je da se danas bar za milimetar priblizimo razumevanju te lekcije. I ne zaboravimo, uvek kod nas ljudi moze da
proradi "ziherastvo" tipa "ako od juce do danas nisam to razumeo - ja sam glup, dakle necu se time ni baviti"
Ima toga jos dosta, nego kako vas se cini?
tisuću lijepih žena posve nagih