Dakle: "Zahtev beogradskog taksiste":
1. U Beogradu smem da taksiram ja, samo ja i niko drugi nego ja. (I mojih par ortaka) Niko drugi ne sme da taksira jer će mi onda biti konkurencija.
2. Zahtevam od države da najstrože kazni one koji bi da taksiraju, i da mi budu konkurencija.
3. Ako neko drugi 'oće da taksira, moram da odobrim ja (i ortaci). Nisam lud da dozvolim konkurenciju.
4. Cenu određujem ja (sa ortacima) prema sopstvenim potrebama. Niko drugi ne sme da vozi jeftinije, jer će mi onda biti konkurencija.
5. Ne bih da plaćam PDV kao i 95% ostalih koji rade i zarađuju. Ja bih da plaćam minimalni paušalac.
Takođe, nikako ne bih da izgubim odavno stečene privilegije u mom poslu:
1. Moje pravo da taksiram ja, samo ja i niko drugi nego ja dato mi je doživotno. Nikad niko to pravo ne može da mi oduzme.
2. Uz moje pravo da taksiram ja, samo ja i niko drugi nego ja ne ide i OBAVEZA da taksiram. Radim kad hoću, koliko hoću. Može mi se. Kad je sneg, kiša ili bačena so po ulicama - mojne da me cimaš.
3. Vozim koga hoću i gde hoću. Ako mislim da neko treba da pešači - neću da ga vozim. Ako nekog zavrenem za kintu - ]ebiga, ko mu je kriv što nije pazio. Ne postoje disciplinske mere i sankcije u mom poslu.
I na kraju:
Ako ne bude 'vako kako 'oću, ja i ortaci ćemo da blokiramo beogradske ulice. I mojne neko da se buni