Nije to baš tako. Daću ti više primera koje ja znam.
U jednoj od susednih država naša firma je htela da pokrene jedan novi posao. Napravili smo biznis plan, okupili zainteresovane finansijere, ali po zakonu tim poslom je mogao da se bavi samo jedan monopolista u državnoj svojini. Uspeli smo (bez preteranog napora) da dođemo do ministra ekonomije te zemlje i da mu iznesemo problem. Čovek nam je rekao da shvata našu poziciju i rekao nam da, ako mislimo da zakon ne valja, napišemo novi.
Mis mo to i uradili i napisali predlog novog zakona koji je prošao kroz skupštinske odbore i usvojen u skupštini dotične zemlje. Zbog toga je gore pomenuiti državni monopolista smanjio cene za svoje usluge i to DESET PUTA. Nama, pod tim uslovima, biznis više nije bio isplativ i mi smo odustali od projekta, ali je doneti zakon učinio višestruko dobro - naterao je monopolistu da se ponaša tržišno, a potencijalnoj konkurenciji je dozvolio da eventualno pokuša ono što mi nismo mogli.
U Srbiji smo radili slične stvari, učestvovali smo u više odbora Zavoda za standardizaciju i strukovnim udruženjima i uticali na to da se donesu normalni propisi. Na primer, za sada nepostejeću YUBA platnu karticu smo izboksovali da se definiše format zapisa na magnetnom tragu koji je bio po ISO standardu, dok je predlog bio da format bude specifičan za Srbiju, što bi dovelo do toga da mora da se posebno piše softver za obradu kartice na bankomatima i POS terminalima, umesto standardnog.
Dakle, nije tačno da se zakoni donose da bi štitili korporacije. Oni prolaze kroz skupštinu koja bi trebalo da sagleda širu sliku i da u krajnjoj liniji kodifikuju nešto što već postoji u praksi, ali nije regulisano, ili je tako regulisano da ne dozvoljava slobodnu tržišnu konkurenciju...
[Ovu poruku je menjao djoka_l dana 19.07.2010. u 13:22 GMT+1]