Citat:
Cak i u vreme te vase SFRJ i SSSR-a u kapitalistickoj zapadnoj Evropi su ljudi zivjeli 3-5 puta bogatije i u materijalnom i u duhovnom smislu od gradjana socjalistickih republika.
To su suve cinjenice. Sve ostalo su vase mastarije i projekcije slika u mladosti indoktriniranih sa propagandnih komunistickih plakata i letaka.
Uhh.....misljenja nam se u ovom trenutku i po ovom pitanju najdalje moguce razilaze.
Sto se tice materijalnog smisla - naravno da su ljudi u zapadnoj evropi ziveli kvalitetnije.
Sto se tice duhovnog aspekta price - izlozenosti i poznavanju kulturnog stvaralastva epohe - stvari su
dijametralno suprotne.
Prvo - sistem umetnickog obrazovanja je bio daleko bolji nego bilo gde na zapadu izuzev sigurno Nemacke
(gde je cak i najobicniji muzicar herr clan elitnog drustva posvecenika kojem su pripadali Mozart, Beethoven,
i ta ekipa), i mozda Francuske. Muzicke i ostale umetnicke skole su stvarale izuzetno dobru potku za poznavanje
i pracenje muzike svih fela. Tek negde na najvisem nivou smo pocinjali da placamo danak siromastini i babovoj
rdjavoj bastini (nedostatku kvalitetnih instrumenata, kvalitetnih akustickih prostora, niskoj zatecenoj opstoj
kulturi....a brat-bratu dosta nam se i 'pomagalo' kasnih osamdesetih sa organizovanom promocijom kontra-kulturnih
sadrzaja).
Drugo - apsolutno sam uveren da smo imali ludu srecu da su nam sadrzaje filtrirali vrhunski majstori. Puka
je cinjenica da je recimo jedan Sveta Jakovljevic iz RTB-a pravio tako neverovatno dobre i sustinske selekcije
jazz ploca da smo sa lakocom imali formiran kvalitetan pregled bitnih umetnika. Ne jednom mi se desilo da sam
za sankom nekog jazz kluba pricao sa nekim olinjalim crnim muzicarem o tim nekim vremenima da bih ga kroz
pola sata ostavio zapanjenim - "you've heard of ....? I can't believe, maaan". "Sure I know..." pa pocnem da mu
redjam ploce, ansamble i faze stvaralastva.
Ko je hteo da lunja po plocama (a naravno - stizale su i ploce iz inostranstva) mogao je da stekne bolji uvod
nego klinac iz velikog grada na Zapadu kojemu su na raspolaganju bili hektari pod vinilom.
Paradoksalno - znatno cesce smo bili lisavani komercijalnih secerlema koje su stizale sa velikim zakasnjenjem
a gotovo nikako lisavani supstancijalnih umetnika, koji su u Beogradu gostovali i po nekoliko puta za 5-10 godina.
Deca sa Zapada su znali uglavnom ono sto je bilo najvise reklamirano. Jedna amerka sto je sa mnom isla u
odelenje 1980-te preko razmene studenata znala je uglavnom za Peter Frampton-a, Kiss, Bee Gees, Yes, Slide, itd....
pola mog razreda je slusalo, skidalo, sviralo Mahavishnu Orchestra, Chick Corea-u, Eumir Deodato-a, Herbie
Hancock-a.
Neka moja muzicarska ekipa iz unutrasnjosti (Valjevo narocito, jedva nesto losiji Sabac) nije nista zaostajala za
prestonicom. Neka moja rodbina slicnih godina iz srca Srbije - slicna prica.
Trece - sto se tice umetnickih festivala, Beograd je bio jos od pedeset i neke godine nezaobilazna tacka na mapi
jazz-a, sa boljim godisnjim protokom umetnika nego Madrid, Stockholm, Brisel,.... Prakticno jedino NYC i/ili
Monterey su mesta koja mogu da se pohvale vecim brojem faca koje su nastupale. Kad su na nekoj godisnjici
festivala (jos onih godina) procitali ko je sve gostovao svih tih godina, zmarci nisu silazili pet minuta posle.
Tu su bili i FEST, Bitef, Brams, takmicenja Muzicke Omladine (klasicna muzika).