1987. godine, nezavisno jedan od drugog, naučnici V.S.Troicki sa radio-fizičkog instituta u Nižnjem Novgorodu i australijski astronom B.Saterfild došli su do zaključka da se u toku vremena brzina svjetlosti smanjuje, pri tome eksponencijalno, tako da je u periodu od posljednjih 10 000 godina morala opasti za deset miliona puta. Mjerenja brzine svjetlosti u posljednjnjih 200 godina daju osnovu da se primjeti tendencija njenog opadanja. Ali taj vremenski period je previše mali, a greške prilikom prvih mjerenja su veće od današnjih. Smanjivanje brzine svjetlosti za posljednja dva vijeka iznosi otprilike svega 0,5 % (Sl. 5).
Ako je u neposrednim mjerenjima teško uočiti promjenu brzine svjetlosti, mnogo je lakše uloviti polupostotno razilaženje u vremenu astronomskih časovnika sa časovnicima baziranim na radioaktivnom raspadu, koji je proporcionalan brzini svjetlosti. Za nekoliko godina lako se uočava razilaženje dvaju tipova časovnika za jednu sekundu, i samim tim otkriva promjena brzine svjetlosti sa tačnošću od hiljaditog dijela sekunde.
I - takvo razilaženje časovnika stvarno je zabilježeno! Brzina svjetlosti stvarno se smanjuje u vremenu.
Troicki-Saterfildova hipoteza smjela je samo po svojim razmjerama. Međutim, teško da je uopšte moguće danas rekonstruisati dinamiku promjene brzine svjetlosti unazad nekoliko hiljada godina. Ova hipoteza, pak, omogućava da se objasni kako je svjetlost od dalekih galaksija mogla relativno brzo doći do Zemlje, i samim tim i da se smanji pretpostavljena starost Vasione do svega nekoliko hiljada godina. Lako se tada objašnjavaju i "nadsvjetlosne" relativne brzine objekata, koje mi danas vidimo onakve kakvi su oni izgledali u vremenima kada je svjetlost imala mnogo veću brzinu.
Sl. 5. Kako se mijenjala brzina svjetlosti sa vremenom?
"Crveni pomak" takođe dobija vrlo prosto objašnjenje zahvaljujući hipotezi Troickog-Saterfilda. Ako je brzina svjetlosti u prošlosti bila veća, onda je i radi održavanja iste te energije nekada davno izlučene svjetlosti (koju danas mi opažamo) dužina njenih talasa morala biti manja, što danas i rezultira "crvenim pomakom".
Skida se sa dnevnog reda i problem "sakrivene mase" dalekih galaksija. Ako se udaljenost tih objekata korektuje u pravcu smanjenja, a shodno tome se smanje i njihove dimenzije, masa neophodna za gravitacionu stabilnost galaksije će se sama od sebe enormno smanjiti.
Napokon, najzadivljujuće od svih otkrića posljednjih godina, koje potiče iz nedavne 1986. godine, sastoji se u tome da veličina crvenog pomaka za razne objekte ne može biti bilo kakva, nego može da poprima samo diskretne veličine, što važi i za vlastite frekvencije spektra bilo kojeg atoma. Ako se to potvrdi, "crveni pomak" se uopšte ne smije objašnjavati doplerovim efektom, i tada mi ne možemo da kažemo definitivno ništa o udaljenosti dalekih zvijezda od nas, a tim prije o njihovoj starosti.
Bilo kako bilo, davao nam "crveni pomak" ma kakve polazne brojeve za proračune ili ne, mi nemamo nikakvih osnova da tvrdimo da se starost Vasione može mjeriti milijardama, pa čak ni milionima godina. Sa naučne tačke gledišta, to je jednostavno nedokazana i nejasna pretpostavka. Međutim, postoje i pouzdanija
Znaci ovo nije naucno prihvacena cinjenica, ovo je hipoteza, i ja licno recimo ne verujem u ovo, ali deluje izuzetno interesantno, i ne treba je u startu potpuno odbaciti.
IT ALL STARTED NORMAL
10101010
10110011
THEN ALL OF A SUDDEN
1100102
GAAAAH
_____________________________
www.princeton.edu/~skrstic
www.niwifi.co.sr