http://mentalno.plivazdravlje.hr/depra/?section=home
Ako postoji pakao na zemlji, naći ćete ga u srcu melankoličnog čovjeka!
Robert Burton
Anatomy of Melancholy, 1621.
Što je depresija?
Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Riječ "depresija" podrijetlom je iz latinskoga jezika - latinski depressio dolazi od deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti ili potlačiti.
Trenutno je depresija za žene zdravstveni problem broj dva, a u ukupnoj populaciji depresija je na četvrtom mjestu. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije depresija će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan. Posljedica je to kontinuiranog porasta broja depresivnih osoba što se prati od 1910. g. nadalje. Najmanje svaki deseti čovjek ima šansu jednom u životu oboljeti od depresije, može se javiti od dječje do starije dobi, a naročito je česta u srednjim godinama. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo s kojim se može suočiti.
Depresija je više od obične tuge. Međutim, ako se tuga pojavi bez ikakva razloga ili je ona nesrazmjerna razlogu nastanka, ako ne prestaje ili se ponovno vrati, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, jednom riječju više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije neraspoloženje, nije obična tuga, nego depresija.
Depresija je ozbiljan duševni poremećaj, prava bolest koja se mora liječiti. Ona zahtijeva liječenje jer utječe na cjelokupni život bolesnika, a ako se ne liječi, sve se više pogoršava. Zbog neupućenosti, depresiju često ne prepoznaju ni osobe koje od nje pate, kao ni njihova najbliža okolina, čak i kad depresija uzrokuje značajne bračne, obiteljske, profesionalne i socijalne poteškoće. Depresija je bolest sa značajnom smrtnošću. Podaci govore da i do 15% depresivnih osoba počini samoubojstvo. Stoga depresija zahtijeva ozbiljan pristup, čim ranije prepoznavanje i adekvatno liječenje da bi se izbjegle moguće pogubne posljedice.
Što je raspoloženje, a što je afekt?
Raspoloženje je unutarnje duboko i trajno emocionalno stanje koje daje ton i boju percepciji, doživljaju svijeta i sebe samoga. Raspoloženje utječe na cjelokupna duševna zbivanja, voljni i nagonski život, opažanje, mišljenje, svijest, pažnju, pamćenje i psihomotoriku. Za razliku od raspoloženja, afekt je kratkotrajno, aktualno emocionalno stanje koje se ogleda u izrazu i mimici lica, tonu i modulaciji glasa, pokretima i ponašanju. Raspoloženje je unutarnje emocionalo stanje pojedinca, a afekt je vanjski izražaj tog stanja. Raspoloženje oscilira u svakodnevnom, normalnom životu, pa tako može biti nešto tužnije ili veselije, ali se uglavnom održava unutar nekih društveno prihvatljivih granica i osoba ga može kontrolirati. Međutim, promjene raspoloženja koje klasificiramo kao psihijatrijski poremećaj razlikuju se od prethodnog po jačini otklona od normalnog, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira. Raspoloženje može biti bolesno sniženo, pa tada govorimo o depresiji, ili bolesno povišeno, pa tada govorimo o maniji ili hipomaniji. Te se promjene mogu javiti bez ikakvog očiglednog razloga ili su u očitom neskladu s uzrokom.
Koje su najčešće zablude
Depresija će brzo proći sama od sebe, pa liječenje i nije potrebno.
Depresija je nešto što napada samo slabe i bespomoćne.
Promjenom okoline, proći će i depresija (Depresija je kao kovčeg, putuje zajedno s njegovim vlasnikom!).
Depresivan čovjek najbolje zna kako mu je (djelomice točno!) pa se sam može i izliječiti (pogrešno!).
Što ne smijemo zaboraviti?
Depresija je izlječiva bolest.
Što više bolesnik zna o depresiji i što više sudjeluje u programu svog liječenja, lakše će se osloboditi depresije.
Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; potrebno je više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje.
Depresija nije znak slabosti, depresija je bolest.
Depresija je često neprepoznata i od liječnika primarne zdravstvene zaštite, najčešće zbog prisutnih tjelesnih simptoma koji pozornost liječnika odvlače u pogrešnom smjeru.
Zbog neznanja, krivih stavova i uvjerenja, velik broj depresivnih osoba ne traži medicinsku pomoć.
Depresiju moramo upoznati da bismo se lakše mogli boriti protiv nje.
Što nije depresija?
Depresija nije osjećaj prolaznog neraspoloženja, ona je bolest koja značajno narušava svakodnevni život.
Depresija nije znak moralne slabosti; depresija je posljedica narušene ravnoteže kemijskih tvari u mozgu, pri čemu važnu ulogu igra nasljeđe, stres, način života.
Velika je razlika između običnog neraspoloženja i patnje uzrokovane depresijom. Kada smo razočarani životom, kada ostanemo bez prijatelja ili izgubimo voljenu osobu, prirodno je da smo tužni i zabrinuti. Takvi događaji gase nam radost življenja, no ubrzo se većina ljudi vraća u svoje uobičajeno stanje.
Kako prepoznati depresiju?
Depresija je bolest, jednako kao i povišeni krvni tlak ili šećerna bolest. Bolesnici, kao i kod bilo koje druge kronične bolesti, moraju naučiti kako je prepoznati i nositi se s njom tijekom života. Ne smijete biti posramljeni ako ste depresivni. Izrecite kako se osjećate! Neka Vaš liječnik zna sve o Vašim tegobama. Ako liječnik ne upozna Vaše smetnje, tegobe i simptome, teško mu je postaviti ispravnu dijagnozu. Postoje učinkoviti načini za liječenje depresije i za ponovni povratak u normalan život bez patnje. Ali ako se depresija ne liječi, ona može postati bolest koja ugrožava život!
Depresija je bolest koja uzrokuje smetnje u osjećajnoj, ali i tjelesnoj sferi pojedinca. Većina ljudi tijekom života iskusi žalosno raspoloženje. Stresni događaji poput smrti u obitelji ili financijskih problema mogu biti povod za depresiju, a ponekad se ljudi osjećaju depresivnima bez ikakvog jasnog razloga. Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti.
Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti (ahedonijom), ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdra-žljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, isrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću. Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se opširno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.
Koliko često se depresija javlja u populaciji?
Depresija je jedan od najčešćih psihičkih poremećaja današnjice. Broj osoba s depresivnim poremećajem raste kontinuirano od početka prošlog stoljeća u svim industrijaliziranim zemljama svijeta. Epidemiološka istraživanja govore da 3-4% populacije boluje od težih, dok 1,5 do 2% od blažih oblika depresije. Žene češće obolijevaju od muškaraca u odnosu 2:1. Točan razlog takve pojave se ne zna, ali je pretpostavka da tome doprinose hormonske promjene u žena, trudnoće i porodi i predodređenost životnih uloga.
Depresija se najčešće javlja u 40-im godinama života, iako se u 50% slučajeva bolest pojavi ranije. U dobi iznad 60 godina javlja se 10% depresija, što ponekad predstavlja dijagnostički problem spram demencija. Nema značajnije razlike u učestalosti javljanja poremećaja između različitih rasa, niti je opažen značajniji utjecaj socijalno-ekonomskog stanja.
Povišeni rizik pojavljivanja depresivnog poremećaja postoji kod obiteljske anamneze alkoholizma, depresije i gubitka roditelja prije dobi od 11 godina.
Depresija predstavlja ozbiljnu bolest i može uzrokovati velike ekonomske gubitke društva.
Kako nastaje depresija?
Način kako depresija nastaje za sada nam nije poznat. Postoje brojne teorije o nastanku depresije, no većinu ih se može prikazati unutar dvije osnovne podskupine - biološke i psihosocijalne osnove bolesti.
Koje su biološke osnove bolesti?
Genetička istraživanja i istraživanja djelovanja antidepresivnih lijekova ukazali su na značajnost biologijske podloge depresije. Tako je rizik obolijevanja od tog poremećaja u obiteljima bolesnika depresije 2-3 puta veći nego što je to slučaj u općoj populaciji. Biološku osnovu depresije predstavlja poremećaj ravnoteže prijenosnika živčanih impulsa (neurotransmitora). Naime, premda mozak izgleda poput kompaktne mase, njega tvore milijarde sitnih živčanih stanica koje su međusobno odijeljene vrlo uskim prostorom. Osnovnu jedinicu živčanog sustava čini živčana stanica - neuron, a uski prostor koji odjeljuje neurone međusobno nazivamo sinapsom. Prijenos impulsa (informacije) između dviju živčanih stanica ne može se odvijati izravnim kontaktom, već taj prostor (sinaptičku pukotinu) "premoštavaju" posebne kemijske tvari (neurotransmitori) koje se oslobađaju iz završetka jedne živčane stanice, prelaze sinaptičku pukotinu, vežu se na posebna mjesta (receptore) susjedne živčane stanice i tako prenose podražaj. Najzastupljeniji neurotransmitori su serotonin, noradrenalin, dopamin, acetilkolin i drugi. Dugo se vremena u poremećaju neurotransmiterskih sustava, osobito noradrenergičkog i serotonergičkog, tragalo za uzrokom nastanka depresije. Depresija se dovodi u vezu s promjenama u nastanku i razgradnji pojedinih neurotransmitora u mozgu, te s promjenama u broju i osjetljivosti njihovih receptora. Osobito je bila poznata tzv. "katekolaminska" teorija depresije, koja je objašnjavala depresiju kao manjak noradrenalina i/ili serotonina. Ta teorija je u sebi objedinila niz kliničkih zapažanja i eksperimentalnih istraživanja, međutim, nije uspjela na zadovoljavajući način objasniti zašto uz terapiju antidepresivima, koji gotovo neposredno nakon uzimanja povećavaju razinu neurotransmitora u sinapsi (mjestu dodira dvaju živčanih stanica), do poboljšanja kliničkog stanja bolesnika dolazi tek nakon 3-4 tjedna kontinuiranog uzimanja. Odgovor vjerojatno leži u činjenici da je antidepresivima potrebno vrijeme za izazivanje određenih promjena, odnosno za korekciju promjena koje su izazvale depresiju.
Budući da su svi neurotransmiterski sustavi međusobno funkcionalno povezani, teško se može za promjene u depresiji "okriviti" samo jedan od njih. Radi se najvjerojatnije o dinamičkom međuodnosu, gdje je jedan ili više sustava odgovorno za početak promjena, na što se nadovezuju druge promjene.
Koja je psihosocijalna pozadina?
Bihejvioralna teorija govori o depresiji kao o naučenoj bespomoćnosti. Naučena bespomoćnost uspostavlja se u stresnim situacijama koje se ne mogu izbjeći ili nad kojima se ne može uspostaviti kontrola. Depresija nastaje kod osoba koje uvijek iznova doživljavaju neuspjeh u nastojanju da svojim snagama prevladaju neke životne probleme. U depresivnih osoba nedostaje pozitivnih poticaja zdravog ponašanja i doživljavanja.
U centru pažnje psihodinamske teorije leži gubitak, stvarni ili zamišljeni, drage osobe ili predmeta (objekta). Negativne emocije usmjerene k objektu bolesnik ne priznaje i ne prepoznaje te se one pretvaraju u osjećaj krivnje, bezvrijednosti i besperspektivnosti. Ti su simptomi tipični za depresiju.
U socijalnim teorijama važnu ulogu ima stres, pa se tako pretpostavlja da niz stresnih situacija predodređuje osobu za razvoj depresije. No to se nizom znanstvenih istraživanja nije uspjelo potkrijepiti. Međutim, nađena je povezanost između javljanja depresije i gubitka jednog od roditelja prije navršenih 11 godina, te gubitka bračnog partnera.
Koje je suvremeno tumačenje nastanka depresije?
Danas smatramo da je depresija biopsihosocijalni poremećaj. Ona ne može nastati ako u osobe ne postoji manja ili veća urođena predodređenost za pojavnost depresije. Ako je ta predodređenost (predispozicija) vrlo jaka, tada postoji velika mogućnost da će se depresija javiti i bez nekog vanjskog povoda. Naprotiv, u slučaju slabe predispozicije, trebat će se zbivati brojni nepovoljni i stresni događaji da se depresija pojavi.
Kako izgleda i kako se osjeća osoba koja pati od depresije?
Osnovne karakteristike ove bolesti su sniženo, depresivno raspoloženje, gubitak osjećaja zadovoljstva, gubitak snage i energije, javljanje osjećaja neodređenog straha (anksioznosti), osjećaj krivnje, bezperspektivnosti, bezizglednosti, gubitak volje za životom, razmišljanja o samoubojstvu i pokušaji. Uz to nastupa promjena mišljenja, sna i apetita.
Kakvo je raspoloženje?
Promjena raspoloženja je "crvena zastavica" koja upozorava liječnika da razmotri dijagnozu depresije. Depresivne osobe tipično osjećaju žalost i beznađe. One gube sposobnost osjećanja zadovoljstva i nisu više zainteresirane za aktivnosti koje su ih ranije veselile i u kojima su uživale. Depresivno se raspoloženje u bolesnika razlikuje od uobičajene tuge. Ono u sebi sadrži osjećaj duboke patnje i emocionalnoga bola. Neki depresivni bolesnici mogu biti više iritabilni, napeti i anksiozni (tjeskobni) nego žalosni. Karakteristično je njihovo nevjerovanje u mogućnost poboljšanja, iako je većina zbog same prirode bolesti takvo poboljšanje već više puta iskusila. Lice i mimika daju sliku bola, zdvojnosti i tjeskobe, često bez suza, no neki bolesnici plaču, uzbuđeni su i zaplašeni, stalno zapitkuju o svojoj bolesti i traže pomoć. Vrlo često bolesnici koji se inače tuže na veliki osjećaj tuge, istodobno se tuže na nemogućnost da se isplaču ili uopće da zaplaču. U fazi oporavka, naizgled paradoksalno, oporavlja se sposobnost plakanja. Polovica bolesnika negira depresivno raspoloženje, ti pacijenti su često dovedeni od strane obitelji ili s radnog mjesta zbog socijalnog zakazivanja. Tipične su dnevne varijacije raspoloženja, pa se mnogi bolesnici lošije osjećaju ujutro.
Depresija je vrlo često praćena anksioznošću, povećanom potrošnjom i zloupotrebom alkohola, a ponekad dominiraju somatski (tjelesni) simptomi, što je osobito često u starijih bolesnika i u slučajevima maskiranih depresija. Anksioznost je ponekad tako jako izražena da je teško reći radi li se o anksioznom poremećaju praćenom s depresijom ili depresivnom poremećaju praćenom anksioznošću. Za takve je slučajeve predviđena dijagnoza anksiozno-depresivnog poremećaja.
Što je sa tjelesnim funkcijama?
Česte su promjene apetita. Tipično je apetit oslabljen. Ipak, depresija se može manifestirati i pojačanim apetitom i porastom tjelesne težine, što je karakteristično za atipične depresije. Poremećaj spavanja je također čest. Gotovo 80% bolesnika tuži se na smetnje spavanja, osobito na teškoće pri usnivanju i na rano jutarnje buđenje. Često im se događa da se uzastopno više puta bude noću i da tada ne mogu lagano zaspati. Upravo pojedinci koji se bude u ranim jutarnjim satima (terminalna insomnija) naginju najtežem kliničkom obliku depresije. Povremeno se depresivni bolesnici žale na kroničnu iscrpljenost. Depresivna osoba smanjenog je interesa za seksualne aktivnosti što se ponekad može manifestirati kao glavni problem, a neodgovarajuća dijagnoza može ponekad takve osobe usmjeriti na bračnu terapiju s ciljem rješavanja seksualnih problema jer se depresivni poremećaj ne prepoznaje.
Kakva je psihomotorika?
Depresivni bolesnik može imati ukočeno držanje, bez spontanih pokreta, pogled u stranu i prema dolje. Psihomotorna usporenost manifestira se kao usporeno mišljenje i govor koji zbog gubitka intonacije djeluje monotono, kretnje su također usporene, a rečenice kratke i oskudne. Psihomotorna zakočenost može ići do potpune nepokretnosti (tzv. depresivnog stupora), takvi bolesnici često su zapuštena izgleda i mutistični (odbijaju govoriti). Kada izađu iz stupora, bolesnici se mogu prisjetiti što su tijekom tog perioda doživljavali. Nasuprot takvom "sputanom" ponašanju, depresivne osobe mogu biti i uznemirene (psihomotorna agitacija), posebno stariji bolesnici. Depresivne osobe u psihomotornom nemiru ili agitaciji ne mogu mirno sjediti ili stajati na jednom mjestu, stalno su u pokretu. Npr. stiskanje šaka, "kršenje prstiju" i "čupanje" kose česti su znakovi agitacije.
Kakva je koncentracija?
Mnogi depresivni bolesnici imaju poteškoće koncentracije ili smanjenu sposobnost mišljenja. Mogu osjećati kako više ne uče efikasno ili zakazuju na poslu, pa čak i u svakodnevnim aktivnostima. U ozbiljnim slučajevima depresivni bolesnici nisu u mogućnosti ni pogledati televiziju. U dvije trećine bolesnika postoje određene smetnje pamćenja i zapamćivanja koje ponekad ostavljaju sliku tzv. depresivne pseudodemencije. Neki se ne mogu sjetiti čak ni uobičajenih svakodnevnih radnji, npr. kod žena se javlja nesposobnost za kuhanje ili spremanje pa takvo stanje može imitirati demenciju. Osobito to može predstavljati dijagnostički problem u starijih bolesnika. Stoga se nikako ne bi smjelo dogoditi da se u starijih bolesnika sa takvim simptomima, a koji su uzrokovani depresijom, previdi postavljanje prave dijagnoze i tako zanemari odgovarajuće liječenje.
Kakvi su to psihotični simptomi i kada se javljaju u depresiji?
U vrlo teškim slučajevima depresije pacijenti mogu razviti psihotične simptome, kao što su halucinacije (priviđanja) ili sumanutosti. Sumanutosti (pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti, lažna uvjerenja, zablude nastale na nerealnoj osnovi i nedostupne racionalnoj korekciji) i halucinacije koje odgovaraju depresivnom raspoloženju nazivaju se raspoloženju kongruentne ili sukladne. To su one koje uključuju osjećaj krivnje, grešnosti, siromaštva, bezvrijednosti, teške tjelesne bolesti, nesposobnosti. Sumanutosti i halucinacije koje ne odgovaraju raspoloženju nazivaju se raspoloženju nekongruentne, ili nesukladne. U depresivnog bolesnika nesukladne sumanutosti su one koje uključuju ideje veličine, proganjanja, prekomjernoga znanja, vrijednosti itd. Halucinacije su u depresivnih bolesnika relativno rjeđe. Neki teško oboljeli depresivni bolesnici čuju glasove koji im govore da se ubiju (slušne halucinacije imperativnog karaktera).
Liječenje
Kako se liječi depresija?
Što su antidepresivi?
Koje su vrste antidepresiva?
Koji će antidepresiv liječnik propisati?
Zašto nekad treba uzimati više lijekova istovremeno?
Kada depresiju liječiti u bolnici i koje su indikacije za bolničko liječenje?
Kakav je tijek liječenja?
Kada se lijekovi za depresiju trebaju uzimati doživotno?
Kako spriječiti povratak bolesti?
Uzrokuju li antidepresivi ovisnost?
Kako se liječi depresija?
Prvi korak pri liječenju znači donošenje odluke gdje će se liječenje provoditi, da li ambulantno ili u bolnici. Liječenje se može provoditi lijekovima, psihoterapijom, psihoedukacijom i metodama samopomoći. Osnovu u liječenju ovih poremećaja predstavljaju lijekovi - antidepresivi, iako ne treba zaboraviti da najbolji rezultat daje kombinacija farmakoterapijskih i psihoterapijskih mjera.
Depresivne se epizode mogu liječiti u velikom broju u gotovo 70-80% slučajeva. Bolesnika već na samom početku liječenja treba obavijestiti o tome da je njegov poremećaj vjerojatno nastao kao rezultat međudjelovanja različitih biokemijskih i psiholoških čimbenika te da će se u liječenju koristiti i lijekovi i različite psihološke metode liječenja. Također je neobično važno upozoriti bolesnika da to nije bolest koja se može vrlo brzo ukloniti i da lijekovi koje uzima ne djeluju poput onih koji se uzimaju kod glavobolje. Djelovanje lijekova koji se koriste u depresiji nastupa sa latencijom od dva, tri, četiri, a ponekad i šest tjedana. Stoga bolesnika treba upozoriti da izostanak brzog terapijskog učinka ne znači da je lijek nedjelotvoran već samo da ga još nije uzimao dovoljno dugo da bi iskusio njegovo povoljno djelovanje. Također mu treba objasniti da lijekovi izazivaju određene nuspojave koje baš nisu uvijek ugodne. Međutim, one ukazuju na to da je lijek prisutan u organizmu i da tamo djeluje i da će uskoro započeti i ono djelovanje zbog kojeg ga bolesnik i uzima. S obzirom da nam je poznato u većini slučajeva kojim se redoslijedom javljaju poboljšanja, to treba prenijeti bolesniku. Treba mu reći da će se nažalost njegovo potišteno raspoloženje popraviti zadnje, ali da će zato poboljšanje apetita i sna predstavljati rane znakove njegovog nastupajućeg oporavka. Što se prije počne s liječenjem, bolji su izgledi za izlječenje.
Kako napreduje liječenje, bolesnik treba obavještavati svog liječni-ka o tome kako se osjeća i surađivati u liječenju, a to znači:
pri uzimanju lijekova točno slijediti upute liječnika;
napomenuti liječniku svaku neželjenu reakciju na lijek, tada će liječnik možda promijeniti terapiju;
bolesnik koji nije zadovoljan tijekom liječenja treba o tome razgovarati s liječnikom, možda će pomoći promjena lijeka ili psihoterapija;
odmah se javite liječniku ako se pojave misli o smrti i želja za samoubojstvom.
Što su antidepresivi?
Liječenje lijekovima (psihofarmakoterapija) predstavlja temelj uspješne borbe protiv depresije. Danas nam na raspolaganju stoje brojni antidepresivni lijekovi, različitih mehanizama djelovanja. Jedan od čestih uzroka neuspješne terapije antidepresivima jest nedovoljna doza lijeka ili prijevremeni prekid terapije. Najčešći razlog za to su nuspojave lijekova i/ili neinformiranost depresivnih bolesnika i njihovih obitelji. Danas se drži nužnim da depresivni bolesnik uzima antidepresive najmanje godinu dana ako je riječ o prvoj depresivnoj epizodi, a 3 do 5 godina ako se radi o ponovljenoj epizodi. Cilj liječenja nije samo otklanjanje simptoma, nego uspostava dugotrajnog dobrog stanja i prevencija novih depresivnih epizoda.
Koje su vrste antidepresiva?
Neselektivni inhibitori ponovne pohrane monoamina
Ovi antidepresivi neselektivno blokiraju ponovnu pohranu neurotransmitora noradrenalina, serotonina i dopamina te tako povećavaju njihovu koncentraciju na spojevima živčanih stanica. Njihove najčešće nuspojave posljedica su utjecaja na sustav neurotransmitora acetilkolina (tzv. antikolinergičke nuspojave): suhoća usta, zamućenje vida, otežano mokrenje, zatvor, pogoršanje glaukoma, mentalna konfuzija. Također mogu izazvati poremećaj rada srca pa je u bolesnika koji ih uzimaju uputno kontrolirati EKG. U kliničkoj uporabi su dulje od 40 godina i njihova je djelotvornost pouzdano dokazana. U ovu skupinu ubrajaju se lijekovi kao što su klomipramin, maprotilin, imipramin, amitriptilin i drugi.
Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI)
Ovi antidepresivi selektivno blokiraju ponovnu pohranu serotonina, a na druge neurotransmitorske sustave djeluju slabo ili ne djeluju uopće. Ova skupina lijekova nastala je na temelju poznavanja biokemijskog mehanizma djelovanja starijih antidepresiva i ciljano je dizajnirana kako bi se dobilo djelovanje isključivo na serotoninski sustav. Njihova selektivnost za serotoninski sustav i slabo izražen ili nikakav učinak na druge prijenosničke sustave u mozgu razlog su njihovoj dobroj podnošljivosti. U ovu skupinu lijekova ubrajaju se paroksetin, sertralin, citalopram, fluoksetin i fluvoksamin. Radi se o djelotvornim i sigurnim antidepresivima. koji se sve više preporučuju kao antidepresivi prvog izbora.
Neselektivni inhibitori monoaminooksidaze (MAOI)
Antidepresivi iz ove skupine blokiraju enzim monoaminooksidazu (MAO) koji razgrađuje neurotransmitore. Posljedica je povećanje koncentracije neurotransmitora u mozgu. Prva generacija ovih lijekova može imati opasne nuspojave. Istovremenim uzimanjem tih lijekova i hrane koja sadrži mnogo tvari zvane tiramin (primjerice fermentirani sirevi i pivo) može nastati iznenadni, smrtonosni porast krvnog tlaka.
Selektivni inhibitori monoaminooksidaze tipa A
Prvu generaciju inhibitora monoaminooksidaze danas su zamijenili reverzibilni inhibitori monoaminooksidaze tipa A, kao što je moklobemid. To su sigurni lijekovi, dobre podnošljivosti, a pri uzimanju nije potrebna dijeta.
Ostali antidepresivi
Na našem i svjetskom tržištu lijekova postoje i brojni drugi antidepresivi, različitih mehanizama djelovanja.
Dualni serotoninski antidepresivi: Djeluju kao antagonisti serotoninskih receptora tipa 2 i kao slabi selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina. Predstavnici su trazodon i nefazodon.
Dualni inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina: Predstavnik je venlafaksin, antidepresiv s brzim nastupom učinka i s dobrom podnošljivošću čak i tijekom dugotrajne primjene
Selektivni inhibitori ponovne pohrane noradrenalina: Predstavnik je reboksetin.
Pojačivači ponovne pohrane serotonina: Predstavnik je tianeptin.
Inhibitor ponovne pohrane noradrenalina i dopamina: Predstavnik je bupropion.
Noradrenergički i specifični serotonergički antidepresiv: Predstavnik je mirtazapin.
Koji će antidepresiv liječnik propisati?
Odabir antidepresiva se može vršiti na temelju podataka o povoljnom djelovanju tih lijekova u jednog od članova obitelji ako je taj bio liječen od depresije, odnosno na temelju podataka o prethodnom bolesnikovom reagiranju na te lijekove ako je on prethodno uopće bio liječen. Ako takvi podaci ne postoje, liječnik će se rukovoditi poznavanjem nuspojava pojedinih lijekova, osobito njihovim sedativnim ili antikolinergičkim osobinama, postojanjem tjelesnih bolesti u bolesnika i vlastitim iskustvom.
Zašto nekad treba uzimati više lijekova istovremeno?
Iako je poželjna primjena samo jednog antidepresiva, često su u liječenju depresije nužne kombinacije lijekova. U takvim situacijama treba kombinirati lijekove mehanizama djelovanja koji se međusobno nadopunjuju, tako da dolazi do pojačanog terapijskog učinka, ali bez više nuspojava.
Depresiju često prate simptomi anksioznosti, stoga se, osobito u početku uzimanja antidepresiva, uz antidepresive uzimaju i anksiolitici. Najzastupljeniji anksiolitici su lijekovi iz skupine benzodiazepina. Uporabu anksiolitika treba ograničiti na kraće vrijeme, do mjesec dana, zbog mogućeg razvoja ovisnosti. Mnogi antidepresivi uz antidepresivni imaju i anksiolitički učinak.
U liječenju depresivnih bolesnika sa slabim terapijskim odgovorom na antidepresive nekad primjenjujemo i druge lijekove: hormone štitnjače, litij i antipsihotike. Dodavanje malih doza trijodtironina (hormona štitnjače) poboljšava se djelotvornost antidepresiva i skraćuje vrijeme terapijskog odgovora. Dodavanjem litija antidepresivima postiže se zadovoljavajući terapijski odgovor u 50-65% slučajeva.
U bolesnika sa vrlo izraženom psihotičnom slikom bit će potrebno u terapiju uključiti i antipsihotike. Prednost treba dati novim antipsihoticima od kojih su se neki i potvrdili kao stabilizatori raspoloženja.
Kada depresiju liječiti u bolnici i koje su indikacije za bolničko liječenje?
Rizik suicida, očita nesposobnost da se održi briga o samome sebi, uključujući prehranu, oblačenje i osobnu higijenu, te potreba za dijagostičkim razjašnjavanjem stanja zahtijeva bolničko liječenje - hospitalizaciju. Osobito je važno dobro procijeniti rizik mogućeg pokušaja suicida o čemu bolesnici rjeđe govore spontano, već ih to treba izravno pitati. Ne treba se pri tome bojati da će to povrijediti bolesnika ili ga navesti na takvo razmišljanje ili štoviše potaći da samoubojstvo i učini. Nesuradnja obitelji također je dodatna preporuka da se liječenje obavi u bolnici. Bolesnici sa depresijom koja je blažeg karaktera i gdje nema jačih suicidalnih ideja mogu se liječiti ambulantno. To osobito vrijedi u onom slučaju kada postoji značajni potporni sustav u vidu njihovih srodnika ili prijatelja.
Bolničko liječenje, kada postoje sistemi razvijenog vanbolničkog liječenja, treba biti što kraće, a preporuča se liječenje u prirodnoj okolini bolesnika kada god je to moguće.
Mjesto liječenja ovisi o sljedećim parametrima:
cjelokupna klinička slika težine simptoma,
rizik suicidalnog ponašanja,
procjena socijalnog funkcioniranja,
suradnja bolesnika u liječenju,
prisustvo komorbidnih bolesti,
prisustvo psihosocijalnih stresnih okolnosti,
postojanje podrške okoline,
isključenje organskog razloga depresije.
Kod postavljanja indikacije za bolničko liječenje treba procijeniti sljedeće:
sposobnost bolesnika za brigu o sebi, kao i suradnja,
je li opasan za sebe ili okolinu - prisilno bolničko liječenje,
bolesnik sa težom epizodom bolesti, a koji nema na raspolaganju adekvatne sisteme podrške izvan institucije; takav se bolesnik liječi u bolnici ili ga se uključuje u intenzivni dnevni program.
Kod pacijenta s depresivnim poremećajem treba posebnu pažnju obratiti na procjenu suicidalnog rizika, stoga treba procijeniti sljedeće:
ima li pacijent suicidalna razmišljanja, razmišlja li o suicidalnom
prisutnost psihotičnih simptoma
Faktori povećanja suicidalnog rizika su:
prisustvo psihotičnih simptoma,
vrlo izražena anksioznost,
prisustvo paničnih napadaja,
prisustvo komorbiditeta ovisnosti,
pozitivna anamneza o ranijem pokušaju suicida,
podaci o suicidu u obitelji.
Kakav je tijek liječenja?
Liječenje depresije odvija se u tri faze.
Prva, akutna faza liječenja traje četiri do šest tjedana. U bolesnika koji reagiraju na antidepresiv početno se poboljšanje može uočiti nakon 2 do 3 tjedna liječenja, a smanjenje simptoma za 40-50% događa se nakon 3 do 4 tjedna. Ukoliko nakon razdoblja od 4 do 6 tjedana redovitog uzimanja lijeka u odgovarajućoj terapijskoj dozi nema zadovoljavajućeg poboljšanja, treba promijeniti lijek tako da se uvede lijek druge farmakološke skupine, odnosno drugog mehanizma djelovanja. Promjena jednog antidepresiva s drugim antidepresivom dolazi u obzir kada izabrani antidepresiv kojeg smo primijenili prema pravilima odgovarajućeg terapijskog pokušaja (terapijska doza u rasponu do maksimalne u razdoblju od najmanje 4 tjedna, a optimalno od 6 do 8 tjedana) nema povoljan antidepresivni učinak ili kada lijek izaziva teže podnošljive nuspojave. Jedan od čestih razloga terapijskog neuspjeha je subdoziranje antidepresiva (uzimanje antidepresiva u dozi nižoj od terapijski djelotvorne), dok je prijevremeni prekid terapije razlogom učestalog javljanja novih epizoda.
Ako je postignut dobar učinak, slijedi druga faza - terapija održavanja koja treba trajati godinu dana. Cilj terapije je održavanje sprečavanja pojave nove depresivne epizode. U fazi terapije održavanja lijek se uzima u istoj dozi kao i u akutnoj fazi liječenja. U bolesnika u kojih nije nužna profilaksa (prva depresivna epizoda, potpuno povlačenje simptoma), terapija antidepresivima se postupno ukida. U bolesnika u kojih su se depresivne epizode javljale sa velikom učestalosti trebat će nastaviti s profilaktičkom terapijom koja traje najmanje 5 godina, a nekad i doživotno. U slučajevima kada se nakon određenog vremena odlučimo na prekid terapije on mora biti postupan.
Kada se lijekovi za depresiju trebaju uzimati doživotno?
Ponekad se uzimaju doživotno jer se radi o dugotrajnoj i upornoj bolesti koja ako se ne liječi, traje mjesecima i nakon kraćih razdoblja poboljšanja dolazi do nove epizode bolesti. Važno je uzimati terapiju toliko dugo koliko je odredio liječnik, a ne prekidati liječenje kada se bolesnik osjeća zdravo. Svaki samoinicijativni prekid terapije znači povratak bolesti. Dugotrajnu terapiju antidepresivima treba većina bolesnika s 2 ili više depresivnih epizoda, svi bolesnici s 3 ili više depresivnih epizoda, bolesnici liječeni elektrostimulativnom terapijom i bolesnici kod kojih nije postignuto potpuno povlačenje simptoma.
Kako spriječiti povratak bolesti?
Nakon što nastupi remisija (povlačenje simptoma) depresije, preporuča se da bolesnici koji su tijekom akutne faze bili liječeni antidepresivima, nastave uzimati iste lijekove u istoj dozi tijekom godinu dana, a po potrebi i dulje ako tako odredi liječnik. U spomenutom vremenu preporuča se redovita psihijatrijska kontrola, a broj posjeta u ovoj fazi ovisi o vrsti odabranog liječenja i kliničkom stanju bolesnika. Najbolja prevencija ponovnog pojavljivanja depresije je uzimanje antidepresiva kao terapije održavanja, čak i neko vrijeme nakon što su se simptomi posve povukli. Terapija se smije prekidati samo u dogovoru s liječnikom! Ako se nakon prekida terapije simptomi depresije ponovo pojave, treba odmah započeti s uzimanjem antidepresiva kako bismo na vrijeme spriječili daljnju progresiju bolesti.
Uzrokuju li antidepresivi ovisnost?
Nekad se lijekovi za depresiju uzimaju doživotno, ali ne uzrokuju ovisnost. U slučaju prekidanja terapije koju je propisao liječnik, doze lijekova se smanjuju postupno.
Antidepresivna sredstva nisu stimulativi kao npr. amfetamini, nego depresiju postepeno, kroz 4 do 6 tjedana, smanjuju dok se normalno raspoloženje ponovo ne uspostavi. Uobičajeni strah od ovisnosti je neutemeljen; prava ovisnost, praćena neizdrživom potrebom, zloupotrebom, te potrebom za sve većim količinama da bi se osigurao isti učinak, nepoznata je kod uzimanja antidepresivnih sredstava, čak i ako se lijek uzima više mjeseci ili godina.
http://www.depressionet.com.au/sod.html
WHAT IS DEPRESSION?
"It (depression) is not a fleeting sadness but a pervasive and relentless sense of despair. A lack of interest in life accompanied by weight loss, loss of appetite, feelings of uselessness and sleep disturbance are some of the more common symptoms.
People with depression can't just 'snap-out of it'.
There can be an array of causes - it can be due to stresses in the home or at work, or it can just come out of the blue. Sometimes family history can be a major factor."
- Professor Scott Henderson
Director of NHMRC Centre for Mental Health Research at ANU
Symptoms of Depression
Understanding Depression
'Types' of Depression
Igniters of Depression
Related Conditions
http://www.savetovaliste.org.yu/
Centar za psihoedukaciju Beograd :
http://www.cpe.org.yu/