Citat:
E sad, to pričam konkretno ako uvoziš neke proizvode u Srbiju, ali nisam baš siguran kako ide ako uvoziš usluge (recimo web dizajn, Izrada marketing plana, ispitivanje tržišta negde u inostranstvu), voleo bih da mi neko pojasni koje su obaveze predižuzeća u Srbiji prema državi ukoliko to preduzeće recimo plati preduzeću iz USA ili sa Bahama osmišljavanje i izradu plana reklamne kampanje ili bilo koju drugu uslugu?
Usluge se ne uvoze koliko znam. Ako preduzeće u Srbiji plaća nekom drugom preduzeću u inostranstvu neku sumu za uslugu, pa onda primi tu uslugu, a sve može da se evidentuje, nema drugih obaveza. To se računa kao trošak. Ta ista usluga naravno može da se preproda.
Ako neko cilja na to da koristi svoje offshore preduzeće za fakturisanje usluga svom lokalnom srpskom preduzeću tako da bi se umanjili troškovi, a akumulirala zarada u inostranstvu, to je šema koja mnogima padne na pamet,
ali se najmanje preporučuje. Prvo zato što ni porezne ustanove u Srbiji nisu tako glupe; ne vjerujem da trenutno postoje zakoni protiv toga i to je prednost u Srbiji, ali će se takvi zakoni donjeti uskoro i onda takve manipulacije nisu moguće. Ne kažem da je nezakonito, a po svemu što znam, sasvim je OK. Ali neće da bude OK u skoroj budućnosti, prema tome, ko teži takvom nekom riješenju, dobiće problem i moraće da promjeni kompletno taktiku barem u slijedećih nekoliko godina. Može da dođe i da preispitivanja prošlosti.
Neke zemlje prave slijedeće uslove da bi se faktura iz inostranstva priznala, a ovo su ekstremni uslovi:
- da je preduzeće u inostranstvo kompletno namješteno, ima jednog minimalnog službenika koji je zaposlen kod preduzeća,
- da preduzeće u lokalnoj državi ispostavi tačan uvid o tome kome pripada strano preduzeće (što je nekad faktički nemoguće), inače se faktura ne priznaje,
- da je barem jedna od djelatnosti preduzeća, tzv. aktivna djelatnost: poljoprivreda, održavanje zemlje, montiranja, rudarstvo, pošumljavanje, itd.
- da je preduzeće lokalno registrovano, tj. ima pravo lokalnog izvršavanja poslova.
To su samo neki ekstremni uslovi koji još ne postoje u Srbiji, ali sudeći po politici, Srbija će za par godina da počne sa takvim nekim mjerama (blesavim mjerama jer ne postoji mjera koja ne može da se ispuni). Znači samo će se one osobe kazniti koje radi svog neznanja i nemogućnosti, ne mogu da ispune takve mjere.
Riješenja za take mjere su:
- bukvalno zapošljavanje jedne osobe i plaćanje te osobe oko US $100 do US $300 mjesečno. Osoba ne mora ništa da radi, samo prima platu i zjaka okolo. Ali je zato preduzeće namješteno po mjerama, može se sve dokazati, fakture se mogu priznati. Ovo je riješenje za osobe u drugim zemljama gdje takve mjere postoje. Suma od US $100 do US $300 mjesečno nije tragična suma u odnosu na dobit koja se u tom slučaju zakonito ostvaruje (kad se nalazite u zemlji sa takvim mjerama).
- preduzeće može javno da bude registrovano da pripada nekom drugom preduzeću ili čak fizičkoj osobi. To drugo preduzeće ne bi bilo aktivno ili bi fizička osoba imala privatnu potvrdu da služi samo kao imenovani vlasnik. Na taj način se dokazuje vlasništvo drugog preduzeća, znači lično vlasništvo ne postoji, ali postoji maksimalna kontrola. Princip zaštite imovine je: ne posjeduj ništa, kontroliši sve.
- preduzeće može za hiljadu dolara da kupi mali komad zemlje ili veći komad, ili dio šume, može da plati poljoprivrednika da taj dio zemlje obrađuje i ubire sve plodove sebi, besplatno. Zašto? Kad je takva aktivnost u pitanju, preduzeće ima aktivne djelatnosti i ne može se računati za poreze u zemlji gdje se nalazi vlasnik, čak i ako vlasnik radi sa preduzećem. Ova mjera se odnosi opet na osobe u drugim zemljama, ne u Srbiji. Naravno dobit fizičkom licu, znači konačna isplata dobiti može opet da se oporezuje, ako se ne koriste zakonske mogućnosti da se takva dobit isplati. Jedna od sasvim legalnih mogućnosti je da se dobit ne isplaćuje fizičkom licu, već da se pravi ugovor o plati jer se nekad plate iz inostranstva ne moraju oporezivati slično kao kad neko radi u inostranstvu; ili da se dobit isplaćuje u vidu izdržavanja, poklona, osiguranja, offshore preduzeće može da posjeduje imovinu, nekretnine, pokretnine, itd. Offshore preduzeće može da troši sa svog računa i skoro svi se troškovi automatski priznavaju jer nema kontrole.
- preduzeće može da se lokalno registruje samo u nekim zemljama, kao što je to npr. Panama. Ako neko radi sa offshore preduzećem na Bahamima ili Curacao ili negdje drugdje, već je u zakonu tih preduzeća upisano da ne smije da posluje na teritoriji zemlje gdje je osnovano, takva preduzeća se zovu International Business Company, dok je to u Panami na način teritorijalnog oporezivanja regulisano. Prema tome preduzeće može da posluje u Panami i može da se prijavi lokalno i da ima pravo izvršavanja lokalnih djelatnosti, ali se ne oporezuje na svu dobit izvan Paname. To igra veliku ulogu za rezidente u nekim drugim zemljama nego što je Srbija.
Slična mjerila se mogu uvesti u Srbiji u skoroj budućnosti, pogotovo ako rezidenti Srbije sve više i više pokušavaju da koriste metode smanjivanja troškova sa fakturama offshore preduzeća. To nije ispravna metoda, iako je još uvijek zakonita, a u nekim zemljama može da bude opasna po život, recimo Italija: finansijska policija može da upadne sa mitraljezima u stan biznismena i ako se neko samo mrda oni mogu da pucaju. Ovo govorim
iz prve ruke jer sam nakon tog događaja pravio offshore strukturu za Italijana i bio kod njega u posjeti prije 2 godine. Nije niko pucao, ali bilo je straha.
Znači bitan je motiv i bitno je
kuda novac odlazi. Ako novac odlazi iz preduzeća u Srbiji u preduzeće na Bahamima, to je definitivno samo prizivanje vraga. Pitanja će kad tad da se pojave. Ali ako novac dolazi
izvana ka unutra, ka srpskom preduzeću, to je sasvim druga stvar i niko o tome neće ništa spomenuti, jer onda srpsko preduzeće mora da oporezuje takvu dobit. Da bi se to ostvarilo, Bahamsko preduzeće mora uvijek
direktno da posluje sa srpskim mušterijama, preduzećima, koji kupuju usluge. Pri tome mora da se vodi računa (zavisno od zakon u Srbiji), da dolazi do međunarodne transakcije, a to znači da kupac u Srbiji mora na neki međunarodni način da komunicira sa preduzećem u inostranstvu, znači ne pozivanjem srpskog broja telefona, već pozivanjem stranog broja telefona, korištenjem websajta koji se ne hostuje u Srbiji, korištenjem pisama ili e-maila (koji se ne šalje iz Srbije). Ova činjenica je važnija za kupca, nije važna za preduzeće na Bahamima, jer kupac želi isto tako da mu se odbiju troškovi. Onda se pravi ugovor sa srpskim preduzećem, da srpsko preduzeće samo namješta kupce ovom offshore preduzeću. Svi plaćaju u inostranstvu ili na račun u Srbiji koji pripada tom offshore preduzeću. A srpsko preduzeće dobiva svoju proviziju i na tu proviziju uredno plaća poreze. Pri tome se može raditi sa više srpskih preduzeća koje nabavljaju kupce, a mora se voditi računa da postoje ugovori između preduzeća u slučaju kasnijeg preispitivanja. I naravno ni jedna zemlja ne može da pravi zakone ili mjerila drugoj zemlji, a mora da uvaži preduzeća iz druge zemlje, jer ako ne uvaže ta preduzeća iz drugih zemalja, kako će onda svi ti političari na svojim pozicijama isto tako uvaže sebi svoje fakture iz svojih offshore preduzeća?
To gore nije baš način koji će da izdrži dugo vremena, ali zato mnogo godina, jer se zakoni mijenjaju, ali je jedan od načina strukturisanja stranih preduzeća i akumuliranja profita u inostranstvu. Isplate, opet navodim, moraju da se vrše na takav način da se ne krši zakon, već da se koriste zakoni u svoju prednost.