Stare, relejne telefonske centrale su sve radile na -60 V. Razlog je što je veći napon "opasan po život", dok se sa manjim naponom ne bi mogli savladati gubici na dužim linijama do pretplatnika. Struja prilikom uspostavljene veze je išla serijski preko namotaja dva releja (po jedan na svakoj grani), zatim žice na terenu, i na kraju je trebalo da ostane barem 7V za telefonski aparat. Usavršavanjem centrale, postavljanjem kvalitetnijih linija se postiglo da je 48 V dovoljno, što predstavlja veliku uštedu, jer ,između ostalog, svaka centrala ima set ili dva ogromnih akumulatora, koje je trebalo održavati, i povremeno, menjati.
Što se tiče polariteta napona, stare centrale su se sastojale uglavnom od releja, i pozitivan potencijal bakarnih namotaja je prouzrokovao bukvalno njihovo raspadanje. Dakle, ne radi se o oksidaciji (rđi), već razgradnji bakra usled dejsva električnog potencijala.