Ja sam od onih koji su otisli i eto me tu vec deset godina .
Sama odluka je u tome sta covek zeli ,sta su mu prioriteti. Ja sma otisla silom prilika (ljubav :P ) i iskrena cinjenica da ipak umesto za 100 maraka plate koju sma tada imala na klinici , mogu raditi posteno i ne brinuti da li cu imati hleba .
Tu sam deset godina i posmatram svoju porodicu , bolesnu majku koja po zakonima Srbije i cistama u kolenima ipak mora da odradi svoje dve godine do penzije , a ja ipak u svojoj situaciji sa dvoje male dece , kreditom za kucu nisma u stanju da rodim pae i odplatim joj te dve godine ...
Mogu reci da mi je trebalo dobrih 5 godina da se "uklopim" u sistem ove zemlje ,mentalitet i prihvatim to na zdrav nacin bez patnje.
Ono sto mene uvek vuce da odbrojavam dane do sledeceg odlaska je upravo nas mentalitet. Mi smo druzeljubiva nacija .
U Becu konkretno je strasno i tamo se ne bih vratila ni za zivu glavu. Depresivan , bez zivota ...no to je siroka tema sto se mene tice. Zadnjih 5 godina sam u donjoj austriji gde je ipak koliko toliko narod prisniji ,iako te opet komsinica moze drzati na vratima kapije dok razgovarate , iako vam deca idu na rodjendane jedno drugom , prosto silom prilika taj razgovor nisi moga ranije zakazati ,a potreban je .
Kod nas se ipak takve stvari ne dogadjaju ,bar ja ih ne dozivljavam od ljudi koje bilo kako poznajem .
Odavno sma rekla , zivot me je naveo tako da dodjem ovde i imam decu ovde . Generalno oni ovde ipak imaju buducnost ,jer u srbiji bas i ne mogu da tvrdim niti za jednu struku , niti za jedan grad ...gde bi ih smestila , kuda bi ih usmeravala i da budem iole sigurna da ce imati postenog hleba pred sobom ,zasluzenog svojim radom . Njima se nije tesko ukopiti ,jer ovde su rodjeni , mada i pored toga i oni nose zig na celu kao stranci , i svake novine debelo isticu lose vesti vezane za strance. Stranac ce uvek morati 5 puta vise da dokazuje svoj rad . U dusi vecito nosimo taj osecaj odbacenosti ,ma koliko se trudili ,nekada je dovoljna jedna osoba , jedan "hitler" da ti zgadi dane ,mesece zivota .
Da sam ja sama u pitanju , verovatno bih se jos pre par godina vratila u Srbiju , gde je ipak koliko toliko stabilnije(mislim na platu ,svoj posao konkretno) nego kada sam odlazila . Obzirom da nisam sama i da imam jos vecu odgovornost , u ovom slucaju zrtvujem sebe i ne smem da rizikujem i ugrozim decu .
Nas narod ima specifican redak mentalitet , nama drustvo mnogo znaci . Osecaj pripadanja , topline ...
Pominjanje paradajza , prasetine is l su samo sitnice koje vremenom postanu bitne, u stvari one su samo pozadina mnogih drugih stvari koje su nama bitne i sa kojima se borimo.
Mnoge velike probleme sam ovde prebrodila apsolutno sama , vezom sa svojima preko skajpa i sl ... osecaj prisnosti sa porodicom iz Srbije , prijateljima koji strasno fale u trenutcima kada imamo muku ,ili trenutak rodjenja deteta (recimo) koje nemamo sa kim da podelimo , su strasni za prihvatiti .
Ko misli da je zivot preko grane med i mleko ,grdo se vara . Odluka da se ode , mora biti cvrsta , spremna na odricanje u zamenu za nesto bolje materijalno.
U mom slucaju su deca prioritet i moj licni osecaj je po strani . Trudim se da se prilagodim toliko da mogu normalno da funkcionisem bez dubioza ,jer provoditi zivot u depresiji po bilo koju cenu je sumanut. Nasla sam nekakav put i sebe na njemu , ali uvek ce tu biti iskren osmeh pri pomisli da se blizi neki godisnji i odlazak kod svojih
Pisala sam zbrda-zdola , to je ogromno iskustvo i nemoguce ga je sazeti u jedan post ... Kao sto neko gore rece , to je stvar pojedinca ... ne reagujemo svi isto ,ne tezimo svi za istim , samim tim i odraz osecaja je drugaciji ... uhhhh nasli ste me sa temom