Tesko je reci o cemu se radi, ali meni cela prica lici na
VPLS (multipoint-to-multipoint Ethernet line, MEF: E-LINE). Bez obzira koja tehnologija se koristi za signalizaciju izmedju PE rutera (MPLS, L2TPv3 itd.), princip je isti: mreza PE rutera se u osnodu na korisnike ponasa kao veliki learning bridge, u kome svaki interfejs PE rutera ka mrezama korisnika "pamti" source MAC adrese paketa koji mu pristizu. Korisnik iznajmljuje VPLS uslugu od provajdera i na portove PE rutera moze da prikljuci sopstveni ruter ili switch. U ovom prvom slucaju na svakoj lokaciji PE ruter ce primiti samo po jednu MAC adresu i to su najbolji korsnici. :-) U drugom slucaju moze se lako dogoditi da korisnik na VPLS prikljuci ogroman broadcast domain, pa ce port PE rutera biti poplavljen MAC adresama, a to opterecuje memoriju PE rutera. Zamisli, recimo, da na PE ruter koji opsluzujje 1000 korisnika svako prikacis celu korporacijsku mrezu sa po 5000 racunara - takav ruter bi vrlo brzo morao dobio 5 miliona MAC adresa. Da bi se obezbedili od takvih "genijalaca" provajderi limitiraju broj MAC adresa po PE portu i/ili po svakom definisanom VPLS-u, zavisno od implementacije. Recimo, u mojoj bivsoj firmi je to bilo negde oko 100 MAC adresa po portu koliko se secam. A ovde se provajder lepo setio pa je uveo S, M, L i XL "pakete" MAC adresa i to lepo naplacuje.
Taj problem se ne javlja kod point-to-point Ethernet linkova (pseudowires / E-LINEs), jer tu MAC learning nije potreban. I naravno, kao ni kada se na krajeve VPLS-a sa korisnicke strane prikljuce ruteri.
[Ovu poruku je menjao B3R1 dana 23.08.2013. u 13:57 GMT+1]