Često postavljam ljudima koji poznaju neke "devojke" od 38-45 koje bi eto upoznale nekog pitanje: "Šta one očekuju od tog muškarca za koga bi se eventualno udale, ali da to bude u nekoliko reči?"
Naravno, da one ni same ne znaju šta hoće. Jednostavno će svakome naći manu, ili nije dovoljno obrazovan, ili nije dovoljno lep, ili nije ambiciozan, ili nema dovoljno visoku platu, ili nema svoj stan...
Jednostavno, one bi sve moguće pozitivne atribute u jednoj osobi, ali treba da shvate da takav slobodan muškarac ne postoji, jer ga je već neka druga odvela pred oltar.
Takođe, ne mogu da navedu ni tri stavke po važnosti koje očekuju od svog budućeg muža, a da se ne zamisle. Dakle, šta im je to najvažnije, pa šta je na drugom mestu, i potom šta je na trećem. Ali, ako stave na prvo mesto da je dobra osoba, posle da ne kukaju kako neko koga upoznaju nema karijeru, ili novac ili neku visoku funkciju, jer su same rekle da im je najbitniji karakter.
Međutim, da su njima zaista važne 2 ili 3 osobine, ne bi bile same. Jedino razumem izuzetke koji zaista nisu imali sreće, jer su više puta upoznali pogrešne osobe, jednostavno je i statistički to moguće, ali takvih slučajeva isto tako statistički ima malo. Međutim, ono što se dešava u Srbiji je alarmantno.
I dok nekadašnja drugarica te neke "devojke" od 40 i nešto ima decu koja završavaju osnovnu školu, a sa mužem su već na bar 10 godina otplate kredita za stan (a uzeli npr. na 20 godina), ona je pošto-poto rešena da ulovi nekoga ko već ima svoj stan, plus da ne živi sa roditeljima, jer neće "da joj se deca muče i trpe" zato što polovinu plate moraju da daju za ratu za stan. I tako, kad će uspeti da nađe nekoga ko je sam od svoje plate kupio stan? Oni koji već imaju novca, formirali su porodicu, ostali su oni koji ili nemaju novca da sami uđu u takvu avanturu ili nemaju platu da čak i sa njenom platom mogu da uđu u stambeni kredit i žive normalno od ostatka novca, a one za takvog neće da se udaju, jer onda ispada da su bespotrebno čekale tog nekog idealnog, bolje da su se udale sa 20 godina.
I ovi što se venčavaju pre 25-e, uglavnom zato što je mlada već u blagoslovenom stanju, inače bi natalitet bio upola manji, jer mnogi čekaju "bolju situaciju za 2 do 3 godine".
Sad jedna zanimljiva pričica.
Sećam se komentara jedne koleginice, kako me njen muž stalno citira na ovu temu. Naime, neka njihova poznanica se udala za nekog lika bukvalno zbog novca, ono što bi rekli, tip žene kojoj je samo bitan udoban i ugodan život, ljubav ne mora ni da postoji. I ne, nije ona njega nikad varala, jer postoji takav tip žene, kojima fizička veza nije toliko bitna, to im je na poslednjem mestu, njima je bitno da imaju dobru bundu, auto, da putuju...
I posle 5 godina braka počela ona unaokolo da se nešto žali na muža, bar tako pričali ovi meni. A ja ih pitam:
- Ima li on(a) još uvek novca?
- Ima!
- Pa šta onda hoće?
I tako se oni smeju tom mom pitanju, a pitanje je i suštinski i filozofski na mestu. Ej, setila se posle 5 godina da ipak nije sve samo u novcu!?
Drugi veliki problem je što drugarice jedna drugoj nabijaju komplekse više vrednosti. Pa kad jedna uspe "dobro" da se uda, bože sačuvaj da se ove ostale udaju lošije od nje. I u tom "nadmetanju" koja će bolje da se uda, neka uvek izvisi i ostane na kraju sama, a često i više njih.
Znam primer iz dalje rodbine, devojka se udala za vlasnika jedne uspešne firme (još ga njena rodbina sažaljeva, kao "ona ga vrti oko prsta", mada meni izgledaju kao normalan par), i šta će sad njene drugarice? Eto, i posle 4 godine se još nijedna nije udala, jer bi sve one isto da se udaju za nekog uspešnog privrednika, ali takvih nema dovoljno, a i one imaju nešto više kriterijume (nije dovoljno da bude bogat kao ovaj, mora da bude i lep po holivudskim kriterijumima, i popularan i ko zna šta još).
Blessed are those who can laugh at themselves, for they shall never cease to be amused.